Nedjelja , 21 Oktobar 2018
Početna / Zabava / Slike / Znači ipak je krmača kriva :D :D :D

Znači ipak je krmača kriva :D :D :D

U jednom selu živio momak sa ogromnim kur**m. I sa kojom god bi đevojkom otišao u krevet dogodilo bi se zlo….i ona bi završila u bolnici. Pročula se priča i više nijedna nije htjela sa njim u krevet. Viđela majka od momka da će to na loše završiti i da će joj sin neženja ostati, pa ga uze jednog dana i odvede “preko sedam gora” u neko selo gdje ih nije nitko poznavao. Tu dogovori na brzinu ženidbu za đevojku koju do tada nije ni vidio. Kad je sve bilo gotovo, vratiše se u svoje selo. Prve bračne noći, ona se skinula i čeka nestrpljivo u krevetu, a on, od straha de se ne ponovi isto što je bilo sa drugim đevojkama, ništa. Tako bijaše i druge, pa treće i još mnogo idućih bračnih noći. Sve dok mladoj nije dosadilo čekati, pa ga upita: – “Jesi li ti mene uzeo za ženu ili za sluškinju?” – “Pa za ženu, naravno.” – “Pa daj onda ženi ono što joj treba.” – “Bih ja, ali imam jedan problem. Znaš, kad sam bio mali igrao sam se sa prascima i krmača mi je odgrizla komad ku**a. I tako me je sada sramota.” – “Ma nije bitno, daj bar to što je ostalo.” Ugasiše svijetlo, skinuše se i poče mladoženja da trpa, najprije trećinu, pa pola i na kraju cijeloga. I sve gleda hoće li se mladoj što zlo dogoditi, kada tamo – ništa. Kada je sve bilo gotovo, upita mladoženja mladu kako je bilo? – “Pa, nije bilo loše, još samo da krmača nije odgrizla onaj komad, bilo bi super.- Videoteka-

 

ŽIVOTNA PRIČA-  Krajem sedamdesetih godina, u školskom autobusu po tek asfaltiranoj cesti vozimo se natiskani k’o sardine u konzervi do grada. Zureći kroz zamagljena stakla, gledali smo kuće koje su prolijetale pored nas pa onda drveće pa kuće, pa most i jezero, pa cesta, pa tunel, pa cesta i na kraju grad. Samo kada bi neko uzviknuo „Eno Ibre“ svi bi se podizali na prste da ga ugledamo. Ibro u dugom željezničarskom, teget plavom kaputu do zemlje, okačenom o ramena, ispod kojeg su provirivali gumeni opanci na bosim nogama. Hlače obično vezane kanapom, otvoren šlic. Košulja raskopčana otkrivajući guste kovrdžave dlake na prsima koje su se gurale napolje. Na glavi željezničarska kapa bez one oznake, ispod koje je stršila kosa po vratu i iznad ušiju. U mislima uvijek je budio sliku tajanstvenu i nedorečenu. Čovjeka čiji sam lik, tražio među koricama nepročitanih lektira. Već tada, kao srednjoškolcu nije izazivao onu znatiželju i potrebu da mu dovikujem, da ga ismijem. A ono što bih u prolazu uspio pobrati svojim malehnim očima gomilalo je neopisivo sažaljenje i divljenje u isti mah. Ibro je poput vojskovođe na bojnom polju gordo koračao svojom ustaljenom rutom ne obazirući se niti na poglede niti na ružne povike.

Ispod onog kaputa kao oklopa što ga čuvao od najezde upadica, zadirkivanja i podsmjeha, Ibro je koračao u svome svijetu postojanja koji možda i nije ovaj svijet kojeg naše oči vide. Stari vozač Smail usporio bi i rukom povukao staklo na svojoj strani a onda doviknuo: „Hajde Ibro, upadaj!“ „Neću žurim!“ kratko bi odogvorio Ibro i nastavio onim istim korakom. Djeca bi prasnula u smijeh, Smail bi zatvorio prozor i nastavljali bi vožnju. Ibro je ostajao u našim pogledima sve manji i manji dok se ne bi stopio u jednu crnu tačku.Tako se ponavljalo skoro pa svakodnevno. Još bi ga ugledao pored stanice u onoj kafani „Osmica“ dok sam čekao autobus. U polumraku kafane, kroz otvorena vrata jasno sam vidio tu gromadu od čovjeka kako podiže staklenu pivsku flašu dok mu se pjena sliva niz bradu i kaplje na one uvijek otkrivene dlake na prsima. A kada iskapi samo se strese, potare rukom i obori pogled u onaj svoj usko omeđeni prostor. Nikoga nije dirao! Uzimao bi tako pivu ili tanjir čorbe iz kafanske menze kada mu neko plati a i sam bi ponekad vadio sitniš tadašnjih para redajući ih crnim noktima na velikom dlanu ruke.Onima, sijaseta željnim i kada bi ga što upitali da se s njim šegače, Ibro je odgovarao jednostavno i promišljeno da im ne kaže ništa a da im odgovori, tako im zatvarajući usta. Volio je samo šutjeti.

Pričali su da je imao djece, biva odrekla ga se i da ne gledaju ga. Samo niko pouzdano nije znao ni ko su mu djeca ni da li ih je uistinu imao. Ako bi mu se kad i prikrali oni znatiželjni da sve to dokuče, Ibro bi ustajao i odlazio nazad iz grada pješačiti ustaljenom rutom, magistralnim putem, pa na most preko jezera do Polja skroz, prolazeći onaj puteljak sa Belišina što se odvaja u njegovo selo. Svaki dan do grada i nazad. Tako godinama. Kiše i snjegovi ili ono sunce hercegovačko, njemu je bilo isto. Uvijek isto obučen. Znali bi ga i noću, poput odvaljene gromade granita ugledati na cesti.Niste mu trebali ni ponuditi da sjedne, znao se odgovor „Neću žurim.“ U hladne i snjegovite zime, kada se i vukovi spuste sa Prenja dole do jezera tražeći plijen, Ibro je koračao isto, bez straha, ujednačenim korakom, godinama uhvaćenog ritma.

Lica potamnjelog i sve bliže boji onog kaputa stapao se u tu tamu.Kao da nije stario ili je već bio dovoljno star i zaustavljen u tome. Gomila tame koračala je uvijek isto i ništa se nije dalo nazrijeti da se s godinama promijenilo. Samo bi ponekad kada ga nužda natjera pored puta zabjelasala Ibrina zadnjica. Ni tad se nije obazirao na svijet koji ga okružuje i na momente prolazi. Ili bi zastao u čekaonici željezničke stanice, lijevo, prije visećeg mosta, malo odahnuo, nekad i prikunjao na drvenoj klupi a potom nastavio. Samo bi koračao. Ponekad se činilo, da je njegovo hodanje samo ponavljanje koraka na ustaljenoj stazi, ali to se nije dalo vidjeti iz Ibrina koraka. On je uvijek požurivao, pokazujući neopisivo jaku želju stići tamo negdje, na samo njemu znanu stanicu.

Narod se već navikao sretati ga. Kako to samo čovjek čovjeku umije biti vuk, prijeki sudija i porota za ono stanje koje svaki insan nosi u duši, proglasiti ga ludim. I njemu su okačili oko vrata taj teški jaram ljudske zlobe. Tako se najlakše osloboditi pitanja upućenog sebi. Tako se najlakše rasteretiti odgovornosti kao Ibro kraj puta kada ga nužda natjera. Svojim jezikom narod je najbrži sačiniti giljotinu za tuđi vrat i razapeti vješala, opet za tuđi vrat. A kada treba nositi vlast na leđima, kažu, narod je jaka kobila. Samo kada treba mrvu ljudske duše staviti na pleća narod je najsličniji mazgi. Nije za tovara. Ne zna ga nositi. Ibro se nije protivio tome. Možda nije ni čuo sva ta pakosna zavijanja.Samo je žurio. U predvečerje rata kada se mnoge ruke dohvatiše puške i Ibrinu, godinama ubilježenu rutu kretanja ispresijecaše barikade, Ibro nastavi da korača. Podigla bi se neka od cijevi sile iza obarača i nakon što bi od tamne gromade razaznala Ibrin lik, vratila zemlji. I kada bi ga posprdno i okuraženo obješenim cijevima pokušali zaustaviti, Ibro je odgovarao: “Neću, žurim!” Jedno jutro na Belišinama, baš na onom mjestu gdje se odvajao puteljak u Ibrino selo pored ceste, poput otkinute stijene granita ležao je Ibro.

Samo korak od glave izvrnuta željezničarska kapa a kaput ispod još uvijek krupnog tijela, razvučen kao plašt mađioničara koji se sprema da nam pokaže neviđenu iluziju. Sa usana tanak curak krvi spuštao se niz sijedu bradu prema uhu i na asfaltu obilježio malo jezereo. Iz grudi i stomaka, već dobro natopljeni željezničarski kaput pa dalje preko ceste, vijugala je široka crta krvi. Kao na trkačkim stazama kada se bilježi cilj onom crvenom vrpcom, sada je to bila krv. Ibro je ležao glavom okrenutom nebu i široko otvorenih očiju na tom jesenjem jutru. Nikad mu pogled nije dopirao visočije pa se činilo da Ibro prvi put gleda nebo. Noge razmaknute u polukorak još su požurivale Ibru. Ovdje je valjalo stati. Je li to bilo mjesto kojem je Ibro požurivao ili je i ono izmicalo pred Ibrinim korakom odgađajući trenutak? Ili je to, samo još jedan sud onog naroda što se upne u visine da dijeli pravdu i sudi ko je za pametnu stolicu a ko za onu na kojoj sjede budale. Biće da je narod ugledao sebe u tom odrazu ogledala izgovorenih riječi, osuda i presuda, pa se kako to sud samo i umije bez duše kočoperi nad svojim nedjelom. Biće da mu ruka poput pogana jezika što se poklizne na korom, maši se da pravdi dijeli tjerajući prst na obarač. Ovdje je ta nesicrpna ljudska pohota zaustavila onaj Ibrin korak u njegovu cjeloživotnom požurivanju. Samo nije mogla zaustaviti pogled koji ode gore gdje ode i Ibrina duša.

Gore, gdje sud onog naroda što je počesto mazga, ne dopire.Gore gdje valja otići nosio skupe lakovane cipele ili one gumene opanke kakve je Ibro nosio čitav život. Gore gdje mnogi odgađaju otići Ibro je, čini se, požurivao da ode.Neko je davno rekao, kako je Bog svakome dao određen broj koraka pa mu ih valja potrošiti. Ako je tako,Ibro ih je imao puno za ovaj svijet. Čini se da je samo i imao korake i ništa drugo nije ni imao. Ibri se ne zna za grob, baš kao ni za djecu je li ih imao ili nije. Zna se samo mjesto gdje je zaustavljeno tijelo, ona tamna gromada koju smo još umjeli vidjeti u njegovu požurivanju dunjalukom. Još zastanem na onom istom mjestu. Pogledam ka nebu kao da ću uhvatiti onaj Ibrin pogled uvijek oboren ka zemlji. Čudno, onom cestom niko više ne korača a svi negdje požuruju vozeći se u svojim oklopima. E, nisam ja sudija!


Source: zgubidan.com

Komentari

Komentari

Pogledaj

Polako, nikada ne sudite o ljudima na prvi pogled!!!

Brat moje prijateljice je video moju sliku kod nje u telefonu i….poslao mi zahtev za prijateljstvo …

Powered by moviekillers.com